Generalno, za livenje se ne primenjuje pritisak, zahtevi za čvrstoćom opreme i kalupa nisu visoki, granica veličine proizvoda je mala, a unutrašnji napon u proizvodima je takođe nizak. Stoga, uz manje ulaganja u proizvodnju, mogu se napraviti veliki dijelovi sa odličnim performansama, ali je proizvodni ciklus dug i strojna obrada se mora izvršiti nakon oblikovanja. Na osnovu tradicionalnog livenja izvedene su metode livenja, livenja uložaka, livenja pod pritiskom, rotacionog livenja i centrifugalnog livenja.
① Perfuzija. Razlika između ove metode i livenja je u tome što se nakon livenja proizvod odvaja od kalupa; Prilikom izlijevanja kalup je sastavni dio samog proizvoda.
② Izlivena. Različiti neplastični dijelovi se postavljaju u šupljinu kalupa i skrućuju sa ubrizganim tekućim materijalom koji se u njega inkapsulira.
③ Lijevanje pod pritiskom. Prilikom lijevanja na materijale se primjenjuje određeni pritisak, što pogoduje ubrizgavanju viskoznih materijala u kalup i skraćuje vrijeme punjenja kalupa. Uglavnom se koristi za livenje epoksidne smole.
④ Rotacioni livenje. Nakon što se materijal ubrizgava u kalup, kalup se rotira oko jedne ose ili više osi pri maloj brzini. Materijal se gravitacijom raspoređuje po unutrašnjem zidu kalupne šupljine i oblikuje zagrijavanjem i sušenjem. Koristi se za proizvodnju sfernih, cjevastih i drugih šupljih proizvoda.
⑤ Centrifugalno livenje. Kvantitativni tečni materijal se ubrizgava u kalup koji se vrti velikom brzinom oko jedne ose i može se zagrijati. Materijal se centrifugalnom silom raspoređuje po unutrašnjem zidu kalupne šupljine i fizičkim ili kemijskim djelovanjem učvršćuje u cjevasti ili šuplji cilindrični proizvod. Najlonski dijelovi za livenje monomera mogu se formirati i centrifugalnim lijevanjem.
